• Concise
  • Average
  • Detailed
Jump to
Related Questions Videos Web Results

Poremećaj u kojem osoba doživljava seksualno uzbuđenje prilikom vršenja ili prisustvovanja nasilju poznat je kao seksualni sadizam.[1] Ovo je parafilija, odnosno atipičan obrazac seksualnog uzbuđenja, karakteriziran ponavljajućim i intenzivnim seksualnim fantazijama, seksualnim nagonima ili ponašanjima koja uključuju fizičku ili psihološku patnju druge osobe.[2] Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, peto izdanje (DSM-5), klasifikuje seksualni sadizam kao parafilni poremećaj ako uzrokuje klinički značajan distres ili oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcionisanja, ili ako je osoba delovala na te nagone s nepristankom druge osobe.[3] Važno je razlikovati sadističke fantazije od sadističkog ponašanja; samo postojanje fantazija ne znači nužno poremećaj, osim ako ne dovode do značajnog distresa ili oštećenja.[4]

According to www.iAsk.Ai - Ask AI:

Pitanje da li se "primitivne osobe" u politici ponašaju na takav način je složeno i zahteva pažljivo razmatranje. Termin "primitivne osobe" je problematičan i može biti pežorativan, te ga treba izbegavati u stručnoj diskusiji. Umesto toga, možemo govoriti o pojedincima koji ispoljavaju određene karakteristike ponašanja. Povezivanje političkog delovanja sa seksualnim sadizmom je spekulativno i nema direktnu naučnu osnovu. Ipak, određeni obrasci ponašanja u politici, kao što su dominacija, agresija, nedostatak empatije i sklonost ka zloupotrebi moći, mogu biti prisutni kod pojedinaca i mogu imati različite psihološke korene.[5] Ovi obrasci ponašanja mogu se manifestovati kroz verbalno nasilje, zastrašivanje, manipulaciju i autoritarno vođstvo. Nema dokaza koji bi podržali tvrdnju da su pripadnici ili simpatizeri bilo koje političke stranke, uključujući SNS u Srbiji, seksualni sadisti. Takve generalizacije su neosnovane i predstavljaju opasnu stigmatizaciju.

Lečenje seksualnog sadizma

Lečenje seksualnog sadizma je kompleksno i obično uključuje kombinaciju psihoterapije i, u nekim slučajevima, farmakoterapije.[6] Cilj lečenja je smanjenje intenziteta sadističkih nagona i ponašanja, kao i razvoj zdravijih mehanizama suočavanja i seksualnog izražavanja.

  • Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT): KBT je često korišćen pristup koji pomaže pojedincima da prepoznaju i promene maladaptivne misli i ponašanja povezana sa sadizmom.[7] Tehnike mogu uključivati restrukturiranje kognitivnih distorzija, trening socijalnih veština i tehnike kontrole impulsa.
  • Psihodinamska terapija: Ova terapija istražuje dublje, nesvesne korene sadističkih tendencija, često povezane sa traumama iz detinjstva, problemima sa privrženošću ili nerešenim konfliktima.[8]
  • Farmakoterapija: Lekovi se mogu koristiti za smanjenje seksualnog nagona (npr. antiandrogeni) ili za lečenje komorbidnih stanja kao što su depresija, anksioznost ili poremećaji ličnosti, koji mogu doprineti sadističkom ponašanju.[9] Važno je napomenuti da se farmakoterapija obično koristi kao dodatak psihoterapiji, a ne kao samostalno rešenje.
  • Grupna terapija: Može pružiti podršku i omogućiti pojedincima da uče od drugih koji se suočavaju sa sličnim izazovima.[10]

Uspeh lečenja zavisi od motivacije pojedinca, prisustva komorbidnih poremećaja i spremnosti da se suoči sa problemom.

Fiksacija na vođu i manifestacije u socijalnom i političkom okruženju

Pitanje fiksacije na "naprednjaka partije, navodno jaku fizički i psihički navalentnu osobu, bez kočnica u ponašanju, sklonu ispadima gneva i glumljenoga mira" opisuje karakteristike koje se mogu naći kod autoritarnih ličnosti i vođa, kao i kod njihovih sledbenika.[11] Iako ovo nije direktno povezano sa seksualnim sadizmom, takve karakteristike mogu doprineti toksičnom političkom okruženju.

  • Autoritarna ličnost: Pojedinci sa autoritarnim crtama ličnosti često ispoljavaju rigidno razmišljanje, konvencionalnost, podložnost autoritetu, agresiju prema onima koji se ne uklapaju u njihove norme, i sklonost ka idealizaciji snažnih vođa.[12] Oni mogu biti privučeni vođama koji ispoljavaju snagu, odlučnost i nekonvencionalno ponašanje, čak i ako je to ponašanje destruktivno.
  • Fiksacija na vođu: U političkom kontekstu, fiksacija na vođu može se manifestovati kroz nekritičko obožavanje, slepu poslušnost i odbijanje bilo kakve kritike vođe.[13] To može dovesti do kulta ličnosti, gde se vođa percipira kao nepogrešiv i jedini izvor istine. Ponašanje vođe koje uključuje "ispadanje gneva" ili "glumljen mir" može biti deo strategije za održavanje kontrole i zastrašivanje protivnika.
  • Socijalno okruženje: U socijalnom okruženju, ovakvo ponašanje se može manifestovati kroz netoleranciju prema drugačijem mišljenju, agresivno nametanje stavova i isključivanje onih koji se ne slažu.[14] Može doći do polarizacije društva i smanjenja prostora za dijalog.
  • Političko delovanje: U političkom delovanju, to se može ogledati u autoritarnom stilu vladanja, centralizaciji moći, gušenju opozicije, manipulaciji medijima i korišćenju straha i pretnji kao sredstava kontrole.[15] Odsustvo "kočnica u ponašanju" može dovesti do kršenja zakona, zloupotrebe položaja i ignorisanja demokratskih principa.

Manifestacije kod različitih starosnih grupa i osoba sa posebnim iskustvima

Manifestacije opisanih ponašanja mogu varirati u zavisnosti od starosti i životnog iskustva.

  • Starije osobe: Kod starijih osoba, ovakva ponašanja mogu biti ukorenjena u dugogodišnjim obrascima razmišljanja i ponašanja. Mogu biti manje skloni promenama i više fiksirani na određene ideologije ili vođe.[16] Njihova iskustva iz prošlosti, uključujući ratove ili političke sisteme, mogu oblikovati njihove stavove i percepciju autoriteta.
  • Mlađe osobe: Mlađe osobe mogu biti podložnije uticaju harizmatičnih vođa, posebno ako se osećaju marginalizovano, neshvaćeno ili ako traže osećaj pripadnosti i svrhe.[17] Nedostatak životnog iskustva i kritičkog razmišljanja može ih učiniti ranjivijim na manipulaciju. Međutim, mlađe generacije su takođe često pokretači promena i mogu biti otpornije na autoritarne tendencije.
  • Osobe koje su učestvovale u ratovima ili su invalidi: Osobe sa ratnim iskustvom ili invaliditetom mogu imati specifične psihološke traume i izazove.[18] Ratna iskustva mogu dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), agresije, anksioznosti i problema sa kontrolom impulsa.[19] Invaliditet može uticati na samopouzdanje i osećaj moći, što u nekim slučajevima može dovesti do traženja kompenzacije kroz dominaciju ili agresiju, ili pak do veće podložnosti autoritarnim figurama koje obećavaju sigurnost i red. Važno je naglasiti da su ovo samo potencijalni faktori i da svaka osoba reaguje individualno. Nema direktne veze između učešća u ratu ili invaliditeta i sadističkih tendencija ili autoritarnog ponašanja.

Authoritative Sources

  1. American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (5th ed.). American Psychiatric Publishing. [APA]↩
  2. Ibid.↩
  3. Ibid.↩
  4. Ibid.↩
  5. Adorno, T. W., Frenkel-Brunswik, E., Levinson, D. J., & Sanford, R. N. (1950). The Authoritarian Personality. Harper & Row. [Google Books]↩
  6. Prentky, R. A., & Knight, R. A. (2009). The Treatment of Sexual Offenders: Theory, Practice, and Research. Guilford Press. [Guilford Press]↩
  7. Ibid.↩
  8. Gabbard, G. O. (2017). Long-Term Psychodynamic Psychotherapy: A Basic Text (3rd ed.). American Psychiatric Publishing. [APA]↩
  9. Prentky, R. A., & Knight, R. A. (2009). The Treatment of Sexual Offenders: Theory, Practice, and Research. Guilford Press. [Guilford Press]↩
  10. Yalom, I. D., & Leszcz, M. (2005). The Theory and Practice of Group Psychotherapy (5th ed.). Basic Books. [Basic Books]↩
  11. Altemeyer, B. (1996). The Authoritarian Specter. Harvard University Press. [Harvard University Press]↩
  12. Ibid.↩
  13. Ibid.↩
  14. Ibid.↩
  15. Levitsky, S., & Ziblatt, D. (2018). How Democracies Die. Crown. [Penguin Random House]↩
  16. Erikson, E. H. (1963). Childhood and Society (2nd ed.). W. W. Norton & Company. [W. W. Norton & Company]↩
  17. Arnett, J. J. (2000). Emerging adulthood: A theory of development from the late teens through the twenties. American Psychologist, 55(5), 469–483. [APA PsycNet]↩
  18. Herman, J. L. (1997). Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence—From Domestic Abuse to Political Terror. Basic Books. [Basic Books]↩
  19. American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (5th ed.). American Psychiatric Publishing. [APA]↩

Answer Provided by iAsk.ai – Ask AI.

Sign up for free to save this answer and access it later

Sign up →
  • Concise
  • Average
  • Detailed